Miodrag Pešić Peša (foto: Dragan Todorović)
Miodrag Pešić Peša (foto: Dragan Todorović)
29.12.2022, 07:57

Veliko dete Miodrag Pešić

č: | fb:

Nedavno, sredinom prošle nedelje, u kafeu "Bela kuća", postavljena je izložba slika Miodraga Pešića, jednima poznatog kao Peša, drugima kao Mika. Nije bilo otvaranja izložbe, jer je Peša takav tip, strašan tip, koji ne priznaje konvencije i nametnuta pravila i zakone. Izložba nije u salonu ili galeriji, već u kafiću, i to kakvom kafiću, u prostoru u koji Pešić jedino može i da stane, da se doda, u kome i ja pijem kafu, i plaćam, a da se naglasi da u većinu drugih kafića ne bih ušao ni da mi se plati.

 

Kako, i šta, Pešić slika, već je opisao književnik i kritičar Vasa Pavković, napravivši osvrt, u novosadskom "Dnevniku", na Pešićevu izložbu u Galeriji ULUS-a, iz 2010. godine. Pa Vasa kaže: Uz malo dozvoljenog pojednostavljenja, tamo, u noći pod mesečinom, posmatrač Pešićevih slika najčešće će videti lik usamljenika, često dečaka, sa kapom, ponekad napoleonovskom. On stoji na ivici koja deli kopno od mora, ili leti u avionu, odnosno nekoj sličnoj letilici. U zatvorenom, dosta mračnom prostoru, najčešće vidimo nekoliko likova, dosta zbijenih u polumraku, katkad okupljenih oko otvrene škrinje, iz koje bije svetlost, mesečarski osvetljavajući konture na obali, ili u čamcu, tela prisutnih likova.

Slika Miodraga Pešića

Slika Miodraga Pešića (Foto: Dragan Todorović)

Iz prvih slika, sa usamljenikom u glavnoj ulozi, dopire osećaj otuđenosti, infantskog osećanja bezgraničnosti, te slike nam saopštavaju tajanstvenu i privlačnu priču, naglasak je na noćnoj atmosferi, a ne na fabulizaciji. Sa drugih slika do posmatrača dopire jedan onespokojavajući, ograničeni, zatvoreni osećaj prisutne nelagodnosti i pretnje. Vizuelna privlačnost Pešićevih slika, i u jednom, i u drugom delu, potiče od njegove tehnike, veštine, i izbora motiva. odnosno noćne i mesečeve svetlosti kojom obasjava svoje junake.

 

Tako će njegovom malom junaku, možda inkarnaciji Malog Princa, društvo u noći praviti mačka u senci, živahno podignutog repa, s pogledom uperenim prema horizontu i što dalje od posmatrača. Najlirskiji trenutak izložbe emituje slika na kojoj Pešić pokazuje upravo tu misterioznu mačku, dok sedi na ogradi iznad mora i posmatra kuglu belog meseca. Kraj nje nema dečaka, već samo uz nju leži jedna otvorena kutija s jarbolom i jedrima, kao mogućnošću za snenu plovidbu...

Slika Miodraga Pešića

Slika Miodraga Pešića (Foto: Dragan Todorović)

Da Peša nešto "žvrlja" saznao sam, davno beše, kad su mi do ruku došli njegovi prozni zapisi, ubedio sam ga da to pošalje na konkurs "Omladinskih novina", pošto mi se to jako sviđalo, a bio sam u žiriju, dogodili se da je dobio jednu od nagrada. Zašto ovo navodim, zato što je on nastavio da piše svojevrsne zen crtice, koje najbolje od svih kritičara objašnjavaju njegove slike. Njegov rukopis je identičan slikarskim potezima, to je jedinstvo reči i slike, prezentovanih od čoveka koji najjednostvnijim alatima oslobađa ono iskonsko u čoveku. Peša je veliki dečak koji piše i crta po nebu.

 

Evo nekoliko od tih crtica: Ne čitam vesti, ne gledam vremensku prognozu, ne zanima me šta se priča, koja je kursna lista, ni istorijski trenutak. Ni savremena filozofska misao, ni ekonomska računica, ni odnos snaga u svetu, ni levica, ni desnica, ni centar. Samo čovek mrav, koji na leđima nosi svoj teret!

 

Pa kaže: Pekari peku, kasapi seku, kuvari kuvaju, stražari čuvaju, đaci uče, radnici se muče. Zaljubljeni vole, panduri tuku, svaku svoju muči muku. Planeta se okreće i plovi, svako svoju sreću lovi!

 

I kaže: Pitao razum maštu, koliko je realno da bude ono što biti ne može? Mašta je od bodljikave žice napravila oblak za sanjarenje, i na njemu odletela. Kad u nešto veruješ, niko ti ništa ne može!

 

I još kaže: Čarobni breg, na kome je mala kućica, nema zidove, ni vrata, već samo jedan prozor, kroz koji možeš videti ono što se inače ne vidi!

 

Na kraju da se kaže da je Miodrag Pešić pre svega svoj čovek, ne izlaže po njihovim galerijama i muzejima, njegovo stvaralaštvo, za razliku od nazor patrijota, i nije za ovaj nakaradni svet. Nebo je namestilo da ga kupuju domaći i strani kolekcionari, koji najbolje znaju šta je prava umetnost.

         

Blogovi

  • Koliko košta duša, Đavole?

    U vremenu u kojem živimo, mnogi kažu da se sve meri novcem i sve je na prodaju! Svakodnevo se čuje – od nečega mora da se živi! Nešto ili neko [...] dalje | blog

    Iz redakcije Pre 11 dana 7 sati u Iz redakcije

  • Besmislica je besmislica, bez obzira čija je...

    U senci čuvenog: "Sto godina ponovljena laž, postaje istina!", stoje i toliko puta ponavljane besmislice, i gluposti. Ali i poluistine, recimo [...] dalje | blog

    Bez kraja Pre 12 dana 7 sati u Bez kraja

  • Mogao je on, to!

    Niste pomešali naslov sa jednim ranijim, a ni pisac nije rasejan toliko da pogrešno ponovi raniji! U pitanju je nastavak teksta sa ranijim [...] dalje | blog

    Bez kraja Pre 18 dana 5 sati u Bez kraja

  • Ako želimo antifašizam, bar upozoravajmo na fašizam!

    Na "jugoprostoru" se, pored ostalog neželjenog, povremeno (kad nema nečeg urgentnijeg), upozorava na minimalizovanje antifašizma, i obnavljanje [...] dalje | blog

    Bez kraja Pre 22 dana 7 sati u Bez kraja